SOTT FOKUS FLASHBACK: Psihopati na vlasti: Parazit na ljudskom super-organizmu

Slika

Čitao sam još jedan devastirajući članak američkog autora Chrisa Hedgesa o tiraniji Države (SAD-a, op. prev.), koji me potaknuo na razmišljanje o toj popularnoj ideji “pobune protiv” tlačitelja. Hedgesova analiza je na pravom putu, ali osjećam da njegovom zaključku, da moramo “srušiti” državu kako bismo pobjegli od nje, nedostaje nešto važno.

“Pobuniti se protiv naših tlačitelja”, “uzeti nazad državu”, te “zbaciti vladajuću klasu” pretpostavlja da su oni već “tamo gore”. Da, na mnoge načine oni jesu na vrhu. Kroz dominaciju nad industrijom, vladom, medijima, obrazovanjem i tako dalje, oni stalno utječu – kontroliraju čak – skoro sve materijalno u našem svijetu; posjeduju većinu bogatstva, rade u neboderima, žive u uzvišenim predgrađima i općenito gledaju sa svojeg uzvišenog položaja na mase “tamo dolje”, koje jedva preživljavaju.

Ali kad se radi o važnim stvarima – moralnom karakteru, životnom iskustvu, kreativnim sposobnostima, te osnovnoj inteligenciji – što oni zapravo posjeduju? Malo, ako uopće i jednu od tih stvari. U stvari, mislim da možemo reći, psihološki govoreći, da su oni zapravo prilično daleko “tamo dolje” na skali posjedovanja važnih stvari.

OK, dakle oni zasigurno ne postavljaju moralni primjer koji drugi trebaju slijediti. Pa, zašto nam onda treba Država? Standardna politička teorija nas uči da je Država krajnji posrednik i sudac u vezi ugovora između ljudi, bez kojeg bismo imali kaos bezakonja. Ako bi bili prepušteni da sami sebi, tvrdili su šizoidi poput Thomasa Hobbesa, ljudima bi život bio “usamljen, siromašan, gadan, brutalan i kratak”. Nisam baš tako siguran. U stvari, počinjem razmišljati da je obratno: život je brutalan za većinu ljudi zbog Države.

Iako se temelji na istraživanju koje je staro nekih 80 godina, Political Ponerology (Politička ponerologija) autora Andrewa Lobaczewskog je klasični tekst za shvaćanje načina na koje psihopati i drugi svrstani karakterno poremećeni ljudi zarazuju društvo od “vrha” prema dolje, u najmanju ruku kroz svoje bezumne teorije koje otkrivaju jedva prikriveni prezir prema ljudskoj prirodi. Istraživanja su pokazala da je “elita” (“inteligencija”, op. prev.) zapravo puno manje inteligentna od prosječnog građanina kojeg “vodi”.

Jedno istraživanje, citirano u izvrsnoj knjizi Roberta Kirkconnella American Heart of Darkness, revizija povijesti SAD-a kroz leće Političke ponerologije, je pokazalo da je 58% američkih građana inteligentnije od prosječnog predsjednika SAD-a. A što se tiče moralnog karaktera, utvrđeno je da ga većina predsjednika skoro pa i nema, u odnosu na nacionalni prosjek. Bez sumnje postoje varijacije i iznimke od pravila, u vremenu i prostoru, ali mislim da ovo podržava raspravu da mi zapravo ne trebamo Državu, zasigurno ne u takvom čudovišno grdosijskom obliku, koji počinje s pretpostavkom da je čovjek u svojoj prirodi zao i zato se mora oslanjati na Državu kako bi mu izvana podarila objektivnu moralnost.

[Usput, možete poslušati naš intervju s Kirkconnellom na SOTT Talk radijskoj emisiji ovdje (na engleskom jeziku).]
Slika

Priznajem da su generalizacije koje se donosi na mah općenito prejednostavne; svijet i ljudska psihologija su kompleksni, a takva “jednostavna”, “krajnja” rješenja su bila sredstvo koje nas je dovelo u ovaj nered. Naravno, neki pojedini doktori znanosti stvarno jesu stručnjaci u svojem izabranom polju; neki pojedini birokrati stvarno jesu dobri u administraciji; neki pojedini vojnici jesu prirodni ratnici; dovraga, neki pojedini bankari jesu odlični računovođe.

Sve ove uloge mogu i imaju produktivno mjesto unutar društva. Ali sumnjam da, općenito gledano, važnost vladajućih klasa u bilo kojem društvu – i tu uključujem otprilike “gornjih” 10-20%, iako postotak nedvojbeno varira od mjesta do mjesta, i njihov negativni učinak se vjerojatno smanjuje sa spuštanjem po ljestvici moći/bogatstva – je debelo napuhana, većinom isto kao što kasino burza vrijednosnih papira ne dodaje ništa produktivno stvarnoj ekonomiji rada i kapitala – samo sve iskrivljava i miješa se u učinkovitu raspodjelu.

Pogledajte ovaj video (na engleskom jeziku):

[embedded content]

Zapanjujuće, zar ne?

Uočite dio kada pripovjedač kaže:

Sve izgleda kao da je projektirao arhitekt: samo jedan um. Ovaj kolosalni i kompleksni grad je stvorila kolektivna volja mravlje kolonije: super-organizam.

Dobijete jasan pogled na rad ljudskog super-organizma s vremena na vrijeme. Jedan od najmanje izvještavanih aspekata 11. rujna, koji je zapravo bio i najvećih pojedinačni događaj toga dana, je evakuacija otprilike jednog milijuna ljudi iz donjeg Manhattana morskim putem “u hitno uspostavljenoj spasilačkoj mreži privatnih i javnih vodenih vozila”. To nije bio dio vladinih vježbi ili vježbi lokalnih vlasti, to nije bilo organizirano ili naređeno od bilo kojih “uspostavljenih autoriteta”, u stvari to uopće nije bilo planirano. Dok je gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani bio zauzet razgovaranjem s novinarima, obični ljudi na ulici su tražili informacije jedni od drugih, raspitivali se i tada su jednostavno spontano počeli kolektivno raditi i odlučivati, te pomagati jedni drugima da dođu na sigurno na miran i uredan način. Njihove “uspostavljene” društvene i hijerarhijske uloge – bankar, smetlar, stranac, stražar u luci, odvjetnik, medicinska sestra, policajac – su više-manje pale u vodu dok su, u činu kolektivnog samoočuvanja, nabasali na prave veze koje spajaju društvene životinje. Daleko od toga da je to bio odgovor “rulje” koji se temeljio na strahu, to je bilo društvo čovjeka koje je redom odgovorilo na kaos.

boat_lift_9_11

Hmm, podsjetite nas ponovno, za što to mi trebamo vođe?…

Izluđujuće je, zar ne, razmišljati o tome da su psihopati na vlasti zatim iskoristili 11. rujna kako bi stvorili (ili masivno unaprijedili) globalni Big Brother pod izlikom da Mi Ljudi trebamo njih da nas zaštite! Ali kad dođe do određene situacije, svi njihovi planovi, mjere sigurnosti i protokoli sigurnosti su zapravo beskorisni u “žaru trenutka”. Mi štitimo sami sebe, mi sami štitimo jedni druge. Prilagođavamo se promjenama u našoj stvarnosti, dok naši vođe fantaziraju da se stvarnost savija i oblikuje prema njihovim prohtjevima. A ta osnovna razlika je sadržajno još uvijek prisutna unatoč tome što je većina još uvijek u svjesnom umu nesvjesna odakle teroristička prijetnja zapravo dolazi

I tako ja mislim da, općenito, vladajuća klasa opstruira, unazađuje i – u najgorim slučajevima, kao što smo jasno vidjeli od 11. rujna – uništava društvo puno češće nego što doprinosi njegovom skladnom funkcioniranju od kojeg većina izgleda da se događa prirodno prema “višim”, još nesvjesnim, zakonima. Kao i ona kolonija mravi, čovječanstvo funkcionira kao jedan super-organizam, a to radi neovisno o nalozima korumpiranih elita, smiješnim teorijama njihovih ludih znanstvenika, srednjovjekovnim navikama njihovih ludih nasilnika, lihvarskim nametima njihovih pohlepnih bankara, i tako dalje.

Društvo, ekonomija, civilizacija, itd. ne funkcioniraju zbog vođa i njihovih podređenih; funkcioniraju unatoč njima!

Dio problema što se tiče “pobune protiv” vladajućih klasa je što će postojati oni čija je glavna motivacija zamijeniti postojeće vođe i tako biti u mogućnosti uzeti više za sebe. Psihopati i drugi patološki poremećeni pojedinci će neizbježno biti poneseni ovom plimom jer, kao što povijest opetovano pokazuje, oni jako brzo pretvore socijalni i revolucionarni pokret u njegovu potpunu suprotnost. Ali ako prepoznamo da mase imaju – cijelo vrijeme od početka – kreativnost, zdrav razum, dovitljivost, samomotivaciju i sposobnosti koje trebaju kako bi prirodno i autonomno upravljali kao kolektiv, tada shvaćamo da ne trebamo “Državu” i ne trebamo “vođe”.

Slika

Je li sve ovo dizajnirala i vodi li sve ovo određena skupina ljudi? Ili sve ovo tvori dio jednog super-organizma koji je inteligentno-informiran unatoč tome što ga je inficirao parazit?

Kako stvari trenutno stoje, većina ljudi se drži iluzije da trebaju vođe, iluzije za koju su elite koje misle da vladaju ostalima presretne kako bi i dalje opstala na životu. Iako, možda ovdje samog sebe zavaravam da je to samo iluzija. Čini se da većina ljudi zaista treba neku vrstu autoriteta u životu, koji bi donosio važne odluke u ime zajednice kako bi oni mogli nastaviti sa svojim uobičajenim dnevnim životom. Ali do problema dolazi kad bilo koja autoritetna stuktura u ljudskim djelatnostima postane inficirana psihopatima. U takvoj situaciji imate parazita koji ostaje čvrsto pričvršćen za inteligentnijeg, produktivnijeg, te vitalnijeg domaćina – mase običnih ljudi, i parazita kojem običan čovjek u zabludi vjeruje i odaje mu poštovanje. Dok god se održava delikatna ravnoteža, gdje domaćin ostaje dovoljno zdrav dok parazita drži pod kontrolom, kao vrsta prolazimo bez katastrofalnog “poremećaja sloma kolonije“. Još uvijek postoje ratovi, opresije, nepravde, itd., ali to se uvijek natječe s – ili je ublaženo – javnim obrazovanjem, socijalnom dobrobiti, stvaranjem poslova, inovacijama, kreativnim izražavanjem, dijeljenjem, demokratskim poboljšanjima, sindikalizmom, ljudskim pravima, zahtjevima za veće plaće, itd. – stvarima čija pokretačka sila uvijek proizlazi iz masa “tamo dolje”.

Ali ono što vidimo da se događa posvuda u svijetu je najgori mogući scenarij – parazita koji uništava domaćina, potpunu neravnotežu gdje psihopatski parazit razara fizičko, intelektualno, emocionalno i duhovno zdravlje domaćina. To se posebno ističe u određenim državama Zapada, ali nijedan kutak planeta nije imun. Ljudi “gube svoju pamet” sve više, isto kao što i pčele iznenada nestaju. “Zdrav razum” običnih ljudi, višeg stupnja inteligencije nego kao kod vladajućih klasa, je sve nagriženiji kako ljudi postaju bolesniji. Njihovo stanje ne-ugode manifestira se kao klimatski stres koji opet povratno uzrokuje još više ljudskog stresa sve dok…

Pa, sve dok se stranica u potpunosti ne obriše i sve dok se parazitska simbioza između domaćina i parazita ponovno ne uspostavi, barem tako pretpostavljam. Kao što je Lobaczewski napisao u Političkoj ponerologiji:

Mikrobi nisu svjesni da će živi izgorjeti ili da će biti pokopani duboko u zemlju zajedno s ljudskim tijelom čiju smrt izazivaju.

Cijela situacija je stvarno tragična. Elite vjeruju da vode stado ususret “velikim stvarima”. A stado u biti odumire zato što zapravo i nije stado; ono je super-organizam koji više ne može izdržati navalu psihopatskih upada u njihovu “kolektivnu volju”.

Prema tome, predlažem da probamo nešto drugo umjesto “ustanka i preuzimanja kontrole iz ruku vladajućih institucija”. Zaboravite na novo osoblje koje će upravljati tim institucijama: mi uopće ne trebamo te institucije. Radije nego da ulazimo u sukob s tiraninom, čiji su misaoni procesi nama toliko strani da uvijek završimo ispijeni iz direktnih susreta, predlažem da ih jednostavno ignoriramo. Ne na način da se pretvaramo da ne postoji, već unutrašnjim udaljavanjem i vanjskim traženjem zajedništva s drugima koji rade isto.

Znam da je ljudima teško uopće početi razmišljati o tome dok su trenutno muče financijske i druge tegobe, ali ljepota toga je da što više razumijete kako psihopati upravljaju našim svijetom, sve više se oslobođate iluzije da oni uopće imaju neku moć nad vama; što više slobode – one prave unutarnje – stjećete; sve više ćete imati za dati drugim ljudima, a manje parazitima…

Vidite svoj svijet, vidite sebe, vidite svoj svijet, vidite sebe…

Kao što je Joe Baegent rekao, put prema van je onaj prema unutra (izlaz je zapravo ulaz”, op. prev).