SOTT FOKUS: Prirodna selekcija – Isus evolucije

4 horned goat evolution

Dva roga nisu bila dovoljno dobra za preživljavanje, pa je prirodna selekcija napravila još dva. Dva puta više rogova = dvostruko više potomaka. Međutim, suprotstavljena, jednako smiješna teorija kaže da su to bili pokloni Sotone, kojeg ove koze štuju.

Slušajući promotore evolucije, poput Richarda Dawkinsa, dobivate osjećaj da je prirodna selekcija nešto krajnje nevjerojatno, u rangu s Isusom. To je ta magična stvar koja sortira slučajne mutacije, odvaja dobre od loših, pusti loše da nestanu i ‘odabire’ one dobre, a mi dobijemo cool nove životne oblike. Bez obzira na to koja živa bića postoje, a mnoga su zadivljujuća, rečeno nam je da ih je prirodna selekcija “napravila”. Dali su nam žirafe i ptice i kameleone. Ali naravno, to ima smisla samo ako nekoliko minuta zapravo ne razmišljate o tome.

Može li prirodna selekcija (PS) doista učiniti takve stvari? Kako bi to učinila? Koju snagu stvarno posjeduje? Idemo to svesti na najjednostavnije pitanje – što je zapravo prirodna selekcija?

“Ako se nešto uspije reproducirati, ono prenosi svoje gene na sljedeće generacije. U suprotnom ne.”

Da. To je to. To je bit prirodne selekcije. To nije sila bilo koje vrste. Ne “radi” ništa. To je pasivan proces, ili bolje rečeno, komentar na nešto što se dogodilo. U osnovi, sve što kaže jest, da sve što preživi, ​​preživi. Ma nemoj, detektivčino. Nekako smo to već znali.

Iako se o njoj često govori kao da je Isus evolucije, to u stvari nije ništa veliko. Ne čini ništa; ne gradi ništa. Samo sjedi na margini i kaže stvari poput: “Oh, gle, ovaj momak s novom mutacijom upravo je dobio dijete. Oh, taj drugi tip bez mutacije također je dobio dijete. Čudno.” Ne postoji gumb putem kojeg “odabire”. (Iako ako čitate Dawkinsove knjige, vjerojatno biste pomislili da postoji.)

Pa kako je PS dobila gotovo pobožni status? Pa, teorija da se glupi, mrtvi atomi samo nasumično sastavljaju u bolje i bolje stvari nikoga ne može dugo prevariti, pa je trebalo uvesti nešto pobožno. Slučajne mutacije su slučajne i stoga slijede pravila entropije i pogoršavaju stvari, tako da je jedini drugi kandidat bila PS. Mislim, vidimo sve ove nevjerojatne stvari oko nas, i odlučili smo da su evoluirale iz stvari koje su manje nevjerojatne, a svaki doprinos inteligencije je strogo zabranjen, tako da to mora biti PS. To je opća ideja.

PS se pokazala sjajnim alatom jer većina ljudi zapravo ne može zamisliti o čemu se radi, pa ga evolucionisti koriste kao personifikaciju božanske sile koja može učiniti gotovo sve, a za većinu ljudi koncept je previše nejasan da bi pronašli neke posebne mane u tome. Tako je utvrđeno da se PS oslobađa svih tih štetnih mutacija, kojih ima dosta, i da ‘bira za’ povremene, rijetke, korisne. Ima smisla? Ako ste rekli da, onda zapravo niste razmišljali o tome.

Turtle theory of evolution

Ova je kornjača razvila šiljke kako bi spriječila da druge životinje sjede na njoj, što ju je uvijek usporavalo. Od tada je njeno potomstvo naglo skočilo. Druge vrste kornjača očito nikad nisu imale ovaj problem.

Da bismo odredili kako ove mutacije mogu utjecati na cijele vrste, moramo bolje razumjeti prirodu mutacija. Prvo, one štetne nadmašuju one korisne tisuću na jedan, pa uglavnom cijelo vrijeme dobivamo negativne. Ako ubiju organizam prije nego što se on razmnoži, mutacije se zaustavljaju. I jedino tad se bilo što značajno dogodi po pravilima PS. Mutirani gen je bio loš, stvorenje je umrlo, mutirani gen je nestao, vrste se nastavljaju onakve kakve jesu.

Pa što ako se pojavi neka korisna? Pa, prvo, moramo razumjeti da je svaka mutacija toliko mala da njeni učinci, pogotovo oni pozitivni, vjerojatno neće biti vidljivi. Negativne mogu biti, jer jedna mala loša promjena može zeznuti sve. Pogrešan nukleotid može rezultirati nefunkcionalnim proteinom, koji tada ne uspijeva izvršiti funkciju potrebnu za život, a organizmi umiru. U stvari, većina takozvanih “pozitivnih” mutacija zapravo su one koje razbijaju postojeći gen, što na kraju ima neočekivani pozitivan učinak, to je kao da suvozačevo sjedalo vašeg osobnog automobila ispadne kroz vrata, što rezultira ispodprosječnom potrošnjom goriva.

Ali što može jedna pozitivna mutacije stvarno učiniti, ona koja zapravo poboljšava postojeću funkciju? Čak i neke bakterije imaju milijune nukleotida. Ljudi imaju tri milijarde. Pa zamislite zrakoplov koji ima milijune dijelova. Možete pogoditi da razbijanje jednog vitalnog dijela može biti smrtonosno. Ali kako jedna mala izmjena jednog dijela od milijuna može učiniti cjelokupno primjetno boljim? Ako napravite jednu sitnu promjenu na zrakoplovu, hoće li itko moći reći da je taj zrakoplov bolji od ostalih? Hoće li putnici reći: “Let je danas bio sjajan. Ovaj je zrakoplov puno bolji od onog s kojim sam letio prošli put”?

U biologiji bi se odabir trebao odrediti stopom preživljavanja. Dakle, organizmi s mutacijom u prosjeku moraju preživjeti puno više od ostalih, kako bi se mutacija proširila u populaciji. No opet, iako jedna pogreška može imati moć ubiti cijeli organizam, može li jedno malo poboljšanje u jednom dijelu od milijuna učiniti da organizam preživi znatno češće nego onaj bez mutacije? U slučaju zrakoplova, kako bismo mogli na jedan jednostavan način modificirati jedan jedini dio zrakoplova kako bi on funkcionirao značajno bolje od ostalih zrakoplova, do točke da tvrtka to primijeti i odluči raditi ove nove zrakoplove, a ne više stare?

Vjerojatno možete zamisliti da bi to bilo prilično teže. Čak i ako se postigne malo poboljšanje, stari zrakoplovi i dalje rade kao i uvijek. Zrakoplovii se naravno ne reproduciraju, ali ovdje postoji razumna analogija. Da bi mutacija postala široko rasprostranjena, mutanti moraju preživjeti mnogo lakše nego nemutanti, ili će nemutanti iz nekog razloga morati početi umirati. Ako se zrakoplov malo poboljša, teoretski bismo mogli izbaciti stare zrakoplove i započeti s izradom novih, ali trošak izbacivanja funkcionalnih zrakoplova bio bi toliko visok da bi očito oni dugo letjeli, u osnovi dok god mogu. I baš kao što se zamjena zrakoplova neće dogoditi brzo, neće ni s organizmima. Baš kao što stari zrakoplovi još uvijek dobro obavljaju posao, tako to čine i nemutirani organizmi, i tako oni preživljavaju približno istom stopom kao i mutanti.

Dodajte tome činjenicu da je prvi mutant, usprkos vrlo maloj prednosti, podložan svim vrstama opasnosti, od nesreće do grabežljivaca, da može umrijeti prije nego što se novi gen uopće prenese. Samo zato što je ova mutacija korisna, ne znači da organizam mora preživjeti. Sve dok postoji samo nekoliko mutanata, oni su mnogo podložniji istrebljenju nasumičnim katastrofama od mnogobrojne opće populacije bez mutacije. Korisne mutacije ne sprječavaju organizam da umre na bilo koji način. PS ne može ništa “učiniti”. To nije nešto što može poduzeti radnje. To je nešto što se samo “događa”.

A ovo je bio scenarija najboljeg slučaja – mutacija koja je korisna i barem malo vidljiva. Većina ih nije vidljiva.

distribution of mutations

Iznad je grafikon realne distribucije mutacija. Štetni su s lijeve strane, korisni s desne strane. Kao što vidite, korisne su rijetke, a zapravo su mnogo puta preuveličane u grafikonu. Mali trokut desno od “0” zaista bi trebao biti toliko malen da ga ne biste ni vidjeli, ali da je to slučaj… ne biste ga ga mogli vidjeti, pa je uvećan. Mutacije na “0” su neutralne, tj. ne utječu na organizam ni na koji način. (Ako vas zanima kako je to moguće, uzmite u obzir da obično nekoliko kodona kodira istu aminokiselinu. Na primjer, CCU, CCC, CCA i CCG svi kodiraju za Prolin. Dakle, posljednja od tri nukleotida mogu mutirati u bilo koja od tri ostala slova bez utjecaja na ishod. I ovo je samo jedan primjer neutralne mutacije.)

Tako možemo vidjeti da je većina mutacija na negativnoj strani, blizu da budu neutralne. Nazivamo ih skoro neutralnim mutacijama. Ne poboljšavaju ništa i uzrokuju vrlo lagana i/ili povremena oštećenja, ali to nije dovoljno značajno da bi utjecalo na postotak preživljavanja organizma. Ljudi prežive i razmnožavaju se čak i s prilično lošim genetskim oštećenjima koja mogu uključivati ​​mnoge mutacije, tako da jedna mala mutacija koja negdje napravi malo štete neće biti vidljiva na razini cijelog organizma. To može uzrokovati da proizvodnja određenih kemikalija bude usporena.

Ako se pitate kako bi takve stvari utjecale na vas, razmislite o slučajevima poput ostajanja bez zraka malo brže od drugih dok trčite ili imate problema sa spavanjem ili osjećate hladno vrijeme više od drugih, ili lakše dobivate modrice, ili ne možete probaviti određene proteine ili ako ste loši u matematici jer se vaši neuroni pale manje učinkovito, i tako dalje. Jasno je da su vam ove stvari štetne i čine vas “gorim”, prije nego “boljim”, ali jednako tako lako možete vidjeti da vas ništa od toga čak ni izdaleka ne sprječava da preživite ili imate djecu.

To znači da, dok vi – i svi mi ostali – patite od bilo kojeg broja malih oštećenja, PS je slijepa za njih jer još uvijek preživljavate i imate djecu, a vaši pomalo neispravni geni prenose se na sljedeću generaciju. Takve su mutacije u zoni “ne selekcije” na slici. Ovo je zona u kojoj mutacije nisu toliko značajne da bi promijenile stopu preživljavanja u odnosu na druge oko vas. A zona djeluje podjednako dobro i za korisne mutacije.

Pomislite na ljude koji su na neki način malo ‘bolji’ od nas ostalih. Najbrži trkači, najbolji borci, najpametniji znanstvenici i tako dalje. Da li PS ‘odabere za njih’ i vremenom stvara populaciju brzih trkača i pametnijih znanstvenika? Jasno da ne. Učestalost takvih ljudi u populaciji tijekom vremena još uvijek je približno ista. Te im karakteristike daju određenu prednost, ali ne čine da se reproduciraju više od ostatka populacije. Tako možemo vidjeti da čak i prilično značajne prednosti imaju malo ili nimalo utjecaja na preživljavanje i razmnožavanje. Plus pametan znanstvenik može biti debeo, lijen i bolestan, a najbrži trkač može biti potpuno glup, što nas dovodi do druge točke.

Budući da su štetne skoro neutralne mutacije najčešće i nevidljivije, one se tijekom vremena gomilaju u genomu. Dakle, kada zapravo dobijete blagotvornu mutaciju, u vašim genima već imate stotine ili tisuće štetnih skoro neutralnih mutacija. Dakle, svako poboljšanje dolazi zajedno s prtljagom štetnika. Mutacija se događa na razini nukleotida; PS se događa na nivou cijelog organizma. Nema načina da se dopusti prežljavanje samo jednog dijela vašeg genoma. A uz skoro neutralne lako možete pokupiti nekoliko ne tako neutralnih.

Na primjer, možda ste stvarno pametan znanstvenik, možda znanstveni materijal za Nobelovu nagradu, ali imate ozbiljnu genetsku bolest koja vam nekako komplicira život. Pa što će se dogoditi s PS-om? Pa, ili imate djecu i prenosite koristi i probleme, ili nemate. Nema načina da odvojite jedno od drugoga. A ako prenesete i jedno i drugo, onda se s vremenom stvari samo pogoršavaju jer se negativne mutacije uvijek nakupljaju mnogo brže.

Dakle, svako sporo nakupljanje korisnih mutacija uvijek će biti praćeno prilično brzim nakupljanjem štetnih. Bez obzira na korist koju steknete, u budućnosti se lako može “pokvariti”, ali malo je vjerojatno da će se popraviti bilo kakva šteta koju skupite. Dakle, ako dobijete jedan plus i jedan minus i prenesete ih, buduće generacije imaju tisuće puta veću vjerojatnost da će izgubiti plus nego se riješiti minusa. To je posve logično ako razmišljate o entropiji.

spider theory of evolution

Prije nekoliko milijuna godina: “O, dovraga ?! Što je ta ljepljiva stvar koja mi iznenada izlazi iz stražnjice? Jesam li opet evoluirao? Isuse Kriste, što bih trebao učiniti s ovim?” (…Jer prvo dobivate mutaciju za izradu materijala, a tek milijune godina kasnije dobivate još jednu o znanju kako napraviti mrežu.)

Trebalo bi postati jasnije da čak i kad se korisne mutacije pojave s vremena na vrijeme, genom ionako ima tendenciju degradacije, a prirodna selekcija to ne može preokrenuti. Nema moći, nema načina da promijeni taj ishod. Kad ponovo pogledate raspodjelu mutacija, vidite da je velika većina svih mutacija a) štetna i b) nevidljiva za PS. To znači da ih svaki organizam stalno dobiva. Šteta se polako povećava u malim koracima, što je savršeno u skladu s entropijom, ali savršeno suprotstavljeno ideji evolucije. Stvari ne postaju progresivno bolje. Zapravo imaju tendenciju da postaju progresivno gore. Glavni učinak PS nije “odabir za” bilo što, već eliminiranje stvarno lošeg oštećenja, u smislu da bez obzira na to koje mutacije ubiju organizam prije reproduktivne dobi, one su spriječene u razmnožavaju.

Pa gdje je uopće netko dobio ideju da PS može stvoriti nešto dobro? Osim zabludnih fantazija Richarda Dawkinsa, ovaj pojam uglavnom dolazi iz onoga što vidimo u vrlo malim organizmima poput bakterija. Bakterija inficira ljude, ljudi čine lijek za ubijanje bakterija, bakterije umiru dok jedna od njih ne razvije otpornost na lijek mutacijama, mutanti prežive dok nemutanti umiru, a bakterija se ‘razvila’ kroz PS (ako možete nazvati lijek koji je napravio čovjek prirodnim, što je diskutabilno). To se i događa, ali da ne kompliciramo, moramo usporiti i pažljivo pogledati što se ovdje zapravo događa i zašto.

Vjerojatno najvažniji element koji ovdje moramo primijetiti je faktor okoliša. Mutanti žive dok nemutanti umiru. Zašto? Rekao sam prije da PS neće imati snage ‘birati’ za mutante. Razlika je u tome što se okolina promijenila. Ne govorimo o bakterijama koje žive svoj uobičajeni život. Govorimo o bakterijama u krizi, koje odumiru zbog lijekova. Dakle, stvar koja uzrokuje ogromnu razliku u stopi preživljavanja između mutanata i nemutanata novi je vanjski faktor, lijek koji doslovno uništava nemutante. A ovo je jedini uvjet pod kojim se može dogoditi takvo razdvajanje. (I opet, ovaj lijek nije prirodna pojava, već proizvod dizajna, nešto što navodno ne postoji sve do pojave ljudi.)

Ako određena lisica razvije malu blagotvornu mutaciju, normalno to neće činiti nikakvu razliku za sve ostale lisice, a PS neće imati šta da radi. Tek kada promijenjeno stanje počne ubijati nemutirane lisice, doći će do značajne razlike u stopama preživljavanja. Dakle, važno je shvatiti da ova cijela ideja da PS ‘odabira za’ nešto potječe iz slučaja u kojem su se vanjski uvjeti drastično promijenili (dizajnom, sa stvarnom namjerom iskorjenjivanja bakterija) i ekstrapolirani je kako bi se općenito primijenila, što je jako nerazumno iz objašnjenih razloga. Ova vrsta mutacija mogla bi utjecati samo na veće životinje tijekom nekih raširenih kuga. U normalnim uvjetima, malo poboljšanje mutanta neće utjecati na ništa. Stoga bismo gotovo mogli reći da evolucija prirodnim odabirom djeluje samo u neprirodnim uvjetima.

Toad evolution

Preci žaba bez šiljaka nisu se mogli natjecati s evoluiranim žabama sa šiljcima, pa su izumrle. Čekaj, ne, nisu… Što dovraga?

Da bi evolucija putem PS bila istinita, na trilione mutacija bi se trebalo dogoditi tijekom povijesti. No, da bi se svaka od njih učinkovito širila u populaciji, morala bi postojati značajna kriza za nemutante, pa bi se povijest trebala sastojati od jedne katastrofe za drugom, na skali koju je teško zamisliti, a sve u svemu to ne podržava bilo koji dokaz. ‘Selektivni pritisak’ o kojem toliko vole govoriti evolucionisti ne postoji 99,99% vremena. Pa čak i kad se dogodi, malo je vjerojatno da će jedna mutacija učiniti ogromnu razliku u organizmu, osim jedne stanice.

Ali to nije jedino što bakterije odvaja od velikih organizama. Postoji nekoliko razloga zbog kojih će ova vrsta stvari biti tisućama puta učinkovitija u bakterijama ili virusima nego u bilo čemu drugom. Prije svega, jednostanični organizmi mutiraju redom veličine brže od velikih organizama, To je logično. Kratki rasponi generacija znače da umjesto jednom u nekoliko godina, dobijete novu generaciju s novim mutacijama nekoliko puta na dan, plus postoji daleko više uzoraka bakterija nego većih organizama. Bakterije prolaze kroz toliko mutacija u nekoliko desetljeća koliko je mnogo sisavaca prošlo cijelim svojim postojanjem na Zemlji. Stoga nije razumno očekivati ​​da je ono što vidimo u otpornosti bakterija na lijekove primjenjivo i na borove ili medvjede. Ako će trebati nekoliko tjedana da bakterija pogodi pravu mutaciju da bi se oduprla lijeku (što znači stotine do tisuće generacija), medvjedima bi trebalo stotine do tisuće godina. Ali do tada, svaka kuga bi ih odavno ubila i nestala.

Ovo je važna točka. Na bakterijama su uočena većina korisnih učinaka mutacija i selekcije, ali i na njima mehanizam ima tisuću puta veću snagu nego bilo gdje drugdje. Ekstrapoliranje da se tako razvijaju sve vrste nije iracionalno.

No ovdje je i druga važna točka. Ne samo da bakterije mutiraju mnogo brže, već i mutacije imaju daleko jači učinak nego na veće organizme, Otpornost na lijek često je rezultat samo jedne mutacije. Sada razmislite o razlici između jedne mutacije u bakteriji i u medvjedu. U bakteriji se promijenio jedan nukleotid od možda milijun i ima utjecaj samo na jednu stanicu. Kod medvjeda se jedan nukleotid od možda milijarde promijenio i ima stvorenje koje ima trilijune stanica na koji treba utjecati.

Učinak pojedinačne mutacije bit će najjači u najmanjim organizmima, naime virusima i bakterijama. U većem organizmu mutacija vjerojatno utječe na samo određenu vrstu stanica, poput crvenih krvnih stanica ili bubrežnih stanica. U bakterijama utječe na jedinu stanicu koja postoji, a to je cijeli organizam. Ako tisuću stanica umre zbog mutacije u medvjedu, medvjed je vjerojatno u redu. Ako jedna stanica umre u bakteriji, bakterija je mrtva. Tako mutacije utječu na bakterije ne samo mnogo brže, nego i mnogo snažnije. I opet, biolozi ekstrapoliraju od onoga što vide u bakterijama na sve organizme, ne vodeći računa o tome da postoji posve različit kontekst.

Istina je da logika “onoga što se kroz nekoliko dana dogodi s bakterijama može i tijekom stoljeća dogoditi kod medvjeda, a evolucija je spora” do određene mjere ima smisla. Ali sva bića žive u (više ili manje) istom okruženju, ovdje na Zemlji. Stoga mislite na ovaj način: bakterije koje brzo mutiraju se bore protiv znanstvenika koji se polako prilagođavaju. Polako mutirajući medvjedi vjerojatno se bore protiv onih brzo prilagodljivih bakterija i virusa. Dakle, medvjedima ne treba samo puno više vremena, već se zapravo bore protiv nečega što je milijun puta brže od njih u prilagodbi. Dakle, ne možemo samo reći da ako bakterije mogu učiniti nešto u jednom tjednu, medvjedi bi to mogli učiniti u stoljeću. Za svaki od njih postoji različit kontekst.

Imajte na umu da nismo primijetili bilo kakvu evoluciju izravno ni u čemu drugom osim u najmanjim organizmima, za koje je, kao što sam objasnio, zapravo mnogo vjerojatnije da će proći takve promjene nego bilo koji drugi organizam, čak i uzimajući u obzir produženu vremensku skalu za velike organizme. Pa koliko je razumno prosuditi kako velike životinje evuluiraju od onoga što vidimo u bakterijama? Rekapitulirajmo:

  1. Nove mutacije mogu se efikasno širiti samo ako vanjski posrednik masovno uništi nemutante .
  2. Jednoćelijski organizmi mutiraju tisuće ili milijune puta brže od većih.
  3. Jednoćelijski organizmi će vjerojatno biti pogođeni mnogo snažnije malim mutacijama nego veći.
  4. Čimbenici okoliša imaju manje ili više iste brzine za sve, pa iako će bakterije na vrijeme naići na korisnu mutaciju, veći će organizmi vjerojatno umrijeti mnogo prije nego što se dogodi takva mutacija.

Ove točke pokazuju da mutacije i selekcija imaju prilično jake učinke na bakterije i viruse, ali one također pokazuju da stvari zapravo dobro funkcioniraju zato što se radi o jednoćelijskim organizmima. Vrlo je kratkovidno pretpostaviti da su svi organizmi evoluirali istim tim mehanizmom. Nema razloga da se očekuje da to funkcionira na višoj skali.

planthopper gears

Ako možete objasniti kako je prirodna selekcija ‘napravila’ zupčanike kod cvrčka jednom slučajnom mutacijom za drugom, tijekom više milijuna godina, molim vas, recite nam.

Još jedna vrlo važna stvar koju valja napomenuti jest da ti mali organizmi nikada nisu ‘evoluirali’ ništa složeno ili stvarno novo. Nema novih gena, nema novih organa, oni se nikada ne mijenjaju iz jednoćelijskih u višećelijske, a njihova je osnovna struktura i dalje potpuno ista, čak i nakon milijuna generacija s milijardima primjeraka. Većina mutacija za koje smo vidjeli da prave razliku su pojedinačne mutacije, a u najboljem slučaju dvije ili tri mutacije rade zajedno. Što je otprilike onoliko koliko možemo očekivati ​​kada odradimo matematiku. S povećanjem složenosti, vjerojatnost uspjeha eksponencijalno opada.

Dakle, ovdje postoji paradoks: ako postoji pritisak okoliša, onda dobivamo brze hakove i neto gubitak genetskih informacija, a ne bilo što novo i složeno, a ako nema pritiska okoliša, nema mogućnosti za razvijanje novih stvari.

Kad sastavimo sve jednostanične organizme na ovoj planeti, oni su u našem životu prošli više mutacija nego ljudi ili bilo koji drugi sisavac tijekom svog postojanja. No, niti jedan od njih nije evoluirao u višećelijski organizam, niti jedan od njih nije stvorio niti jedan novi gen, i niti jedan se nije promijenio u drugu vrstu. Ipak, navodno su se sisavci, kod kojih bi mutacije imale znatno manji učinak, transformirali iz jedne vrste u drugu? Koji je razlog da u to povjerujemo?

Broj generacija i uzoraka uključenih u pretpostavljenu evoluciju od majmuna do ljudi javlja se u bakterijama u redovima desetljeća, ali oni imaju nula novih gena koji bi to mogli pokazati. Dakle, kad bismo iz evolucijskih dostignuća bakterija ekstrapolirali na sisavce na temelju znanosti, a ne fantazije, zaključak bi trebao biti takav da je svaka značajna evolucija u najboljem slučaju malo vjerojatna, čak i sa 100 milijardi godina.

Kangaroo evolution

Tobolac klokana razvijao se vrlo sporo. Prvo je bilo tako mal da je klokan mogao nositi samo male predmete poput olovke ili upaljača. Nakon milijuna godina, razvio se tako da može nositi male klokane, što je bilo presudno za njihov opstanak. Kako su preživjeli prije nego što su imali tobolce, nije jasno.

Još je jedna činjenica da čak i većina tih mutacija koje stvaraju otpornost na lijekove ili nekako povećavaju preživljavanje u sličnim situacijama su još uvijek štetne u genetskom smislu (za razliku od svrhe preživljavanja). Većina ovih prilagodbi zapravo se događa razbijanjem gena, a ne razvijanjem nečeg novog ili barem genetski neutralnog. Često bakterija stekne neposrednu prednost odbacivanjem nečega što bi dugoročno bilo korisno.

Dakle, ne samo da PS ima malu, ako ikakvu snagu u odabiru, već je i vrlo kratkovidna. Što god će na brzinu osigurati trenutni opstanak je ono što će se prenijeti na sljedeće generacije. PS nije briga hoće li se ostale stvari oštetiti sve dok je osigurano trenutno preživljavanje. I to se obično događa – mijenja se nešto specifično kako bi se osigurao opstanak uz cijenu lomljenja nečeg drugog.

Na primjer, bakterija može biti u mogućnosti metabolizirati različite vrste šećera. Dok dobiva mutaciju koja potiče otpornost na lijekove, gen za metabolizam jednog šećera može se slomiti. Sve dok je na raspolaganju još jedan šećer, PS nije briga da je organizam izgubio korisnu sposobnost. No, dugoročno gledano, dio genoma je izgubljen zbog jedne mutacije koja se dogodila pružajući otpornost na lijekove i više se neće vratiti. Genom se s vremenom opet degradira. Nazivanje ovo evolucijom u najmanju je ruku pomalo obmanjujuće, blago rečeno.

Dakle, umjesto da kažemo: “Ako bakterije to mogu učiniti za 30 godina, sigurno se riba može razviti u medvjeda za 500 milijuna godina”, trebali bismo se zapitati: “Ako bakterije mogu dobiti samo najviše 2-3 mutacije, i da nikada ne evoluiraju u bilo što složeno dok lome mnoge funkcionalne stvari, zašto bismo očekivali da će složeniji organizmi učiniti išta bolje? “Rezultati su prilično loši kod jednostaničnih organizama kada se gleda velika slika, a PS ima daleko manju moć kod većih organizmima. I treba napomenuti, da bi se bilo što značajno “razvilo”, treba se nagomilati na tisuće malo vjerojatnih mutacija i to na koristan način, a vidjeli smo da je teško čak i da se uspostavi jedna u populaciji.

Panda theory of evolution

“Zdravo, ja sam Panda. Evoulirala sam da polovicu svakog dana provedem grickajući bambus, jer mi pomaže da proizvedem puno malih pandi. Zato ih svugdje vidite.”

Pogledajmo realno ideju da je vrat žirafe evoluirao kroz PS (za što nema dokaza). Teorija je da se to događalo jednom mutacijom za drugom. Ali, koliko jedna mutacija može produžiti vrat? Dovoljno da poveća stopu preživljavanja? Hoće li žirafa s 10 cm dužim vratom preživjeti tamo gdje će umrijeti druga? Teško, s obzirom na to da je 10 cm dobro unutar prirodnih varijacija primjeraka.

Pa šta, jednom mutacijom, vrat je za pola metra duži? To se zasigurno čini smiješnim, ali za ovu razliku trebale bi biti barem neke od tih promjena u cirkulaciji žirafe koje osiguravaju da joj glava ne eksplodira svaki put kad pije. A ovo ilustrira stalno prisutan problem evolucije – premala promjena nema vidljivi učinak i nije je moguće odabrati, a prevelika promjena ne može se dogoditi samo jednom mutacijom i stoga je nemoguća .

Koliko velika mora biti promjena da bi zapravo utjecala na preživljavanje i reprodukciju? Ovo jednostavno pitanje, ako se istraži čak i površno, pokazuje nedostatak realizma u evolucijskim objašnjenjima o PS. Lako je vidjeti da razlike između dvije jedinke koje uključuju stotine promjena ne utječu na postotak preživljavanja. Prirodna varijacija karakteristika kod mnogih vrsta prilično je velika. Razlike u veličini od 30% nisu neuobičajene. A stoga jer ne nestaju, očito ne utječu na stopu preživljavanja.

Prst koji nedostaje (ili dodatni prst) ne utječe na stopu preživljavanja, ali to je veća promjena nego što velika većina mutacija može proizvesti. Čak i da nedostaje jedno oko, to ni približno ne osigurava da se takav primjerak neće moći reproducirati. Životinje s odrezanim repom općenito nemaju problema s preživljavanjem, ali prema evolucionistima, taj se rep mogao razvijati samo pod selektivnim ‘pritiskom’, što znači da životinje bez njega ne bi mogle preživjeti pored onih s njim. Ne bi trebalo biti teško vidjeti da to nema smisla.

Što su zapravo te toliko male mutacije da ih ne možete vidjeti, ali koje su toliko značajne da oni koji ih nemaju umiru mnogo brže od onih koji to ih imaju? Može li mi netko pokazati takve mutacije u višećelijskim organizmima? Može li mi netko pokazati mutaciju jednog nukleotida u životinji koja vidno povećava stopu preživljavanja mutanta u usporedbi s nemutantima? Kad ovako postavim pitanje, vjeruje li netko zaista da takvo nešto postoji?

caterpillar evolution

Što god se ovdje događalo, apsolutno je neophodno za opstanak (ili pomaže u stvaranju više potomstva). Inače se ne bi moglo razviti.

Pa što se može, a što ne može dogoditi kao rezultat prirodne selekcije? Čini se da je ključna razlika između promjena u postojećim varijacijama i pojave novih značajki. Male modifikacije onoga što već postoji sigurno su moguće. Stvaranje potpuno novih struktura (novih organa, novih gena) još uvijek je nedokumentirano i nije opaženo, nakon 160 godina istraživanja i hvalisanja o tome kako je evolucija fenomenalna. Uzgoj pasa pokazuje selekciju (prema dizajnu) iz postojećih varijacija, s jasno vidljivim ograničenjima koliko ove promjene mogu ići. Ali evolucija bi trebala nadići te granice, mnogo više od promjena postojećih varijacija. Morala bi proizvesti varijaciju koja prije nije postojala.

Da bi se sve varijacije koje vidimo oko nas pojavile, potrebna je neka vrsta neprekidnog masovnog unosa informacija tijekom milijardi godina. Unos koji PS ne može pružiti, a niti slučajne mutacije. Slučajne mutacije neće proizvesti novi organ, kao što ni greške u računalu neće proizvesti novi program. A ako slučajne mutacije ne proizvode materijal, PS nema iz čega graditi, čak i da ima sposobnost.

Ali postoji mnogo više što govori protiv PS kao učinkovitog evolucijskog alata. Na primjer, puno organizama ima složenu društvenu strukturu u kojoj je opstanak jedinki usko povezan s opstankom cijele skupine. Dakle, ako jedan pojedinac ima novu mutaciju, PS ne može ništa učiniti ako grupa djeluje kao cjelina. Kako bi jedan mrav imao bolju šansu za preživljavanje od ostalih mrava? Što je sa životinjama koje love u skupinama? Jedan hvata plijen, a svi jedu. Gdje je odabir?

Ako kit proguta deset tisuća škampi u jednom zalogaju, je li genetski blago poboljšan škamp pobjegao? Ako tornado uništi sve na svom putu, da li prežive životinje koje su najviše genetski prilagođene? Ako je rijeka otrovana, kako su životinje koje piju iz nje odabrane za preživljavanje na temelju mutacija? Ako neko područje ostane bez hrane, nije korisno da određeni pojedinac ‘razvije’ bolja pluća, čak i ako je to u prvom redu moguće (što, sudeći prema dokazima, nije). Izuzetno je teško da se dogodi bilo koji učinkovit ‘odabir’, a mnogi okolišni i drugi čimbenici utječu na sve isto, zanemarujući genetiku.

A tu je, naravno, i slučaj ljudi, najboljom vrstom da dokaže da je PS gotovo potpuno nemoćna. Čak su i najgluplji, najsporiji, lijeni i najnesposobniji ljudi savršeno sposobni imati seks i potomstvo. U stvari, zato što su glupi, često to čine i zato što u stvari ne znaju kako činiti nešto drugo, što je tako lijepo prikazano u filmu Idiocracy.

Black rooster evolution

Ova životinja nije uspjela razviti prikladnu kamuflažu, pa je umjesto toga razvila pogled koji vas pretvara u kamen.

Zanimljivo je i razmišljati o tome kako je ideja o PS dovela do mnogih glupih ideologija, koje su kulminirale Hitlerovim nacizmom. Ono što je uistinu zanimljivo je da su te ideologije imale za cilj ‘pomoći’ prirodnoj selekciji jer je primijećeno da PS zapravo ne djeluje. Hitler je odlučio da su Arijci cool a da Židovi nisu, i budući da se PS nije brinula o tome, stvorio je drugu PS, nacional-socijalizam, da “riješi” taj problem.

Ali neki dijelovi društva se nisu htjeli riješiti samo Židova. Bilo je i ljudi poput invalida. Znate, ljude koji bi, da je PS radila ispravno, trebali biti prirodno eliminirani. Ali očito se to nije događalo. Na kraju su se i Darwinova PS i Hitlerova PS pokazale kao neuspjeh u pogledu postizanja traženih ciljeva.

Baš kao što se biblijski Isus temelji na stvarnoj osobi (ili nekoliko njih), ali je u velikoj mjeri izmišljen, tako je i prirodna selekcija, kako je vide darwinisti, zasnovana na stvarnom procesu, ali većim dijelom izmišljena.Makroevolucija prirodnom selekcijom je priča, baš kao što Isus hoda po vodi. Nikad nije primijećeno hodanje po vodi niti evolucija novog organa, i jedno i drugo krše osnovna znanstvena načela. Na temelju našeg iskustva, gravitacija ili entropija ne nestaju kad to želimo. Prirodna selekcija postoji, ali baš poput Isusa, ona ne može ‘činiti čuda’, a to je ono što je potrebno da bi Darwinov model bio istinit.

Dakle, sljedeći put kad čujete da neki pametni čovjek govori kako je prirodna selekcija stvorila ovo ili ono nevjerojatno stvorenje, zahtijevate realno objašnjenje kako se točno to dogodilo, za razliku od podrazumijevanog da je “prirodna selekcija mahala svojim čarobnim štapićem i to je bilo to”.