NAJBOLJE OD WEBA: Samosuosjećanje: Najvažnija životna vještina?

mother and son

© Justin Jin
Kristin Neff i njen sin Rowan.

Šarmantan i živahan kad je bio beba, sin Kristin Neff Rowan povukao se u sebe kao dijete, izgubivši nekoliko riječi koje je naučio, postajući sklon neobjašnjivom vrištanju.

Više je načina na koji je Neff mogla reagirati na Rowanovu dijagnozu autizma 2004. godine. Mogla je potisnuti svoje emocije, postati očajna ili je mogla odmah naći nešto što može okriviti.

Ali Neff, izvanredna profesorica na Sveučilištu u Teksasu u Austinu, bila je usred pionirskog psihološkog istraživanja o samosuosjećanju. A njezini su se nalazi iznenada pokazali neprocjenjivim za njezin osobni život. To što je bila suosjećajna i ljubazna prema sebi, omogućilo joj je da se konstruktivno nosi s time i dovelo je do uvida o tome kako da odgaja svog sina koji se muči.

Neff je o svemu tome pisala u knjizi “Self-Compassion” (William Morrow, 2011.), objavljenoj ovog travnja. S druge strane, psiholozi otkrivaju da je samosuosjećanje možda najvažnija životna vještina, koja pruža otpornost, hrabrost, energiju i kreativnost.

To je također vještina koja mnogima manjka.

Samosuosjećanje se često pogrešno shvaća, kao da to znači biti mekan i popustljiv; a sama bi fraza vjerojatno okrenula želudac Amy Chua, čija je knjiga Battle Hymn of Tiger Mother (Penguin, 2011.) ponovno pokrenula raspravu o tome koliko strogi ili popustljivi trebamo biti prema našoj djeci i prema sami sebi.

Ali psihološka istraživanja pokazuju da nijedna strana u ovoj debati ne pobjeđuje.

Prema Chua, prenošenje samopoštovanja djeci trebalo bi proizaći iz dostignuća, opravdavajući korištenje autoritarnih taktika kako bi se djecu prisililo da postignu i time izgrade njihovo samopoštovanje. Ali oštre kazne i kritike koje to zahtijevaju – Chua je prijetila da će godinama uskratiti ručak i večeru jednoj kćeri ako ne usavrši kompoziciju za klavir pod nazivom “Mali bijeli magarac”, a drugu kćer je prozvala “smećem” – povezane su s tjeskobom i depresijom kasnije tijekom života.

Suprotno tome, trenutne zapadne teorije odgoja kažu da “davanje” visokog samopoštovanja utire put ka dostignućima. To dovodi roditelje do toga da popustljivo hvale sve što mala Emma čini i da je štite od frustracija koje bi joj mogle narušiti samopoštovanje. No, nedavna su istraživanja povezala takav odgoj s neurotizmom, emocionalnom krhkošću i narcizmom.

U ovoj blokadi, psiholozi su nedavno napravili korak unatrag. Preispitujući prethodna istraživanja nasuprot novim studijama koja traju više od desetljeća, neki psiholozi sugeriraju da nas naglašavanje samopoštovanja može odvratiti od daleko važnije životne vještine: samosuosjećanja. Koliko je motivirajuće toliko je i utješno, samosuosjećanje može iskorijeniti prethodne paradigme koje su, krivo, usredotočene na izgradnju samopoštovanja, kažu oni.

Što je samosuosjećanje?

“To nije nimby, bimby stvar”, rekao je Paul Gilbert, istraživač iz bolnice Kingsway u Velikoj Britaniji. “Suosjećanje je osjetljivost na patnju sebe i drugih i predanost da se učini nešto u vezi s tim“.

Samosuosjećanje, kako ga je Neff definirao u akademskoj literaturi, ima tri aspekta: usredotočena pozornost, zajednička ljudskost i ljubaznost.

Usredotočena pozornost je držanje vlastitih misli i osjećaja, umjesto da ih potiskujete ili da upravljaju vama. U slučaju Neff, kad je otkrila Rowanovu dijagnozu, usredotočena pozornost je značila pauziranje navale briga i prihvaćanje njezinog bijesa, razočaranja i boli.

Zajednička ljudskost, dijelom, je razumijevanje da vaši osjećaji i iskustva nisu potpuno jedinstveni. Ma koliko se trudili da ih izbjegnemo ili sakrijemo, svi ljudi prolaze kroz teškoće i svakodnevno trpe bolove, frustracije i razočaranja. Priznavši da nije prva kojoj je dijete dijagnosticirano s autizmom, Neff je pronašla snagu u brojkama.

Biti ljubazan prema sebi nije samo pružanje utjehe u trenutku; to je također predanost, kad god je to moguće, smanjenju budućih slučajeva takve patnje. U slučaju Neff i njenog supruga, suosjećanje prema sebi ne samo da im je pomoglo da se nose s dijagnozom njihovog sina, već im je pomoglo da pronađu nove načine kako da olakšaju neke od simptoma njihovog sina. Na primjer, umjesto da se bore protiv autizma, rekla je Neff, to su prihvatili kao dio svog sina. Ova otvorenost pomogla im je da otkriju da je Rowan smireniji i izražajniji oko konja, koji su od tada postali velika značajka u pomaganju Rowanu da se izbori s njegovim poremećajem. (Njihova priča prikazana je u knjizi i dokumentarnom filmu The Horse Boy).

Problem s visokim samopoštovanjem

Dok Neff, Gilbert i ostali istraživači suosjećanja vide problem s Chuainom hiperkritičkim pristupom odgoju, oni pronalaze zajedničku točku kada je u pitanju njezina kritika zapadnjačke sklonosti da se dijele prazni komplimenti, da se svima daje trofej i tako umjetno napuhuje samopoštovanje.

Desetljeća istraživanja, posebno u 1970-im i 80-ima, sugerirala su da je visoko samopoštovanje kamen temeljac sretnih, uspješnih života. To je potaknulo naglasak na izgradnju samopoštovanja u knjigama o odgoju, školama, pa čak i zatvorima.

Ali sada znanstvenici počinju shvaćati da su možda mjerili krivu stvar; sve prednosti visokog samopoštovanja nalaze se podjednako među onima koji su samosuosjećajni, rekao je psiholog Mark Leary, istraživač sa Sveučilišta Duke. A kad statistički gledamo samo na samosuosjećanje, negativni aspekti visokog samopoštovanja, poput narcizma, nestaju.

Dok je samosuosjećanje oblik odnosa sa samim sobom – posebno u teškim vremenima – samopoštovanje je mjerenje sebe nasuprot drugima. Da biste zadržali visoko samopoštovanje, morate se uvjeriti da ste bolji (ili, radije, najbolji), bilo poricanjem svojih grešaka i boli ili omalovažavanjem drugih, a obično se radi i jedno i drugo.

Ali, stavljanje takvog stresa na održavanje visokog samopoštovanja može biti problematično, rekao je Leary. Iako se često pogrešno koristi kao izvor utjehe, samopoštovanje bi nas trebalo voditi, govoriti nam kad da se više potrudimo ili kada se trebamo ispričati, rekao je. Trebalo bi djelovati poput mjerača plina u automobilu, objasnio je Leary. “Ako umjetno zaglavite na punom rezervoaru, donijet ćete loše prosudbe o tome kada trebate napuniti rezervoar”.

Sa intervencijama prema samopoštovanju ili bez njih, većina ljudi misli da su bolji od prosjeka u svim značajkama za koje su se psiholozi potrudili da istraže, uključujući samosvjesnost, objasnila je Neff. A današnji studenti, prema meta-analizi prošlih relevantnih istraživanja iz 2010. godine, objavljenoj u časopisu Social Psychological and Personality Science, 2010. godine, više su narcisoidni nego što su ikada bili.

Mogli bi biti i manje otporni i krhki u psihološkom smislu, prema stručnjacima poput Hare Estroff Marano, autorici knjige A Nation of Wimps (Broadway, 2008.). Djeca koja, recimo, odrastaju stalno slušajući “Tako si pametan”, možda će početi vjerovati da je “pametnost” dio onoga što ih čini vrijednim da budu voljena. Stoga, sve što ne podupire ovu sliku o njima, poput ocjene C na testu, negativne ocjene ili odbijenice za prijavu na posao, uzrokuje da postanu obrambeni, anksiozni ili, u nekim ekstremnim slučajevima, potpuno se raspadaju, tvrdi Marano.

Umjesto da nastave razvijati samopoštovanje, psiholozi sve više otkrivaju, kako je Gilbert rekao, “tajna uspjeha je sposobnost da se ne uspije”. I upravo tu ulazi samosuosjećanje.

Hoće li me samosuosjećanje učiniti lijenim?

Zbog našeg sve više natjecateljskog društva, istraživači nagađaju da je tendencija da se odabere samokažnjavanje, umjesto samosuosjećanja, u porastu. Ljudi često vjeruju da će ih samokažnjavanje držati u skladu i da će ih na kraju držati sigurnima.

Nažalost, samokritičnost može dovesti do generaliziranog neprijateljstva (prema sebi i drugima), anksioznosti i depresije; ovo su problemi koji ljude mogu spriječiti da ostvare svoj puni potencijal.

Samokritičari također izvještavaju da se osjećaju kao da imaju nižu razinu energije, otkrili su istraživači, a često podsvjesno koriste strategije samosputavanja, kao što je odugovlačenje, rekla je Neff za LiveScience.

Okretanje prema strani koja će ponuditi mentalni zagrljaj, može zvučati blago. Prema Neff, najčešći strah od postajanja samosuosjećajnijim je da će to smanjiti standarde performansi i potaknuti lijenost. No, istraživači su otkrili da je za samosuosjećajne osobe zapravo manje vjerojatno da će cijeli dan sjediti na kauču i jesti bombone.

“Samosuosjećanje počinje zvučati kao da ste popustljivi sami prema sebi, ali mi to ne nalazimo. Ljudi koji imaju visoku razinu samosuosjećanja imaju tendenciju da imaju više standarde, da teže rade i više preuzimaju osobnu odgovornost za svoje postupke”, rekao je Leary.

Vjerojatno zato što se ne plaše da mentalno prežive grub tretman, istraživači također misle da samosuosjećajni ljudi mogu biti svjesniji svojih vlastitih mana, da imaju više hrabrosti i da su motiviraniji da ustraju. Oni sa samosuosjećanjem mogu čak otvoriti pristup višim razinama kreativnog razmišljanja, sugerira jedna studija iz 2010. u časopisu Creativity Research Journal.

Poput dobrog roditelja, sustav davanja suosjećanja također osigurava da su vaši ciljevi zapravo u vašem najboljem interesu. Drugim riječima, ono vas lagano gura od “težnje” koja je potaknuta ovisničkim ponašanjem, poput pohlepe, nezdrave prehrane i zlouporabe tvari, te prema ciljevima motiviranim željama za većim zdravljem i dobrobiti za sebe i druge. Na primjer, pronađeno je da trening samosuosjećanja pomaže kako anoreksičnim osobama, tako i osobama s viškom kilograma.

Samosuosjećanje potiče “motiviranost” osobe, a istovremeno joj daje fokus i zdrave, cjelovite granice. “Taj umirujući sustav”, kako je rekao Gilbert, “daje kontekst za težnju”.